Ovo zanimljivo mjesto nema status grada, ali ga ipak zovu čaršija. Kad se prođe ulicama čaršije vidi se da je to bilo i ostalo urbano naselje sa mnogo lijepih kuća.
Smatra se da je Brezovo Polje nastalo dolaskom Turaka 1739. godine kada su išli prema Budimpešti. Kasnije su se Turci doseljavali iz Srbije i nastalo je veće naselje sa dijelovima: Šorovi, Dudara, Sokolska mahala, Kolobara i Staro Brezovo Polje. Čaršija je ubrzo postala važan trgovački centar. Iz toga doba je džamija Azizija sagrađena 1860. godine u baroknom stilu, koja je bila jedna od najljepših džamija u BiH.
Kao važan spomenik stavljena je pod zaštitu države, ali je, nažalost, 1992. godine srušena, a obnova ove džamije je započeta 2008. godine.
Na Savi se nalazi još jedan ostatak starije prošlosti, a to je Nakića kula ili Djevojačka kula. Pored Save je malo izletište sa izvorom pitke vode, koji mještani zovu Izvorak.
Brezopoljski alasi su nadaleko poznati i kod njih se mogu kupiti sve vrste savskih riba.
Do 1992. godine u Brezovom Polju je bilo odmorište za autobuse koji su prolazili tim putem, a putnici su se odmarali kafani koja je bila na glasu po ribljim specijalitetima. Svake godine ovdje se održava sedmodnevna manifestacija "Brezopoljsko kulturno ljeto" u okviru koje budu upriličena takmičenja u kuvanju ribljeg paprikaša, takmičenja u veslanju i razne kulturno-umjetničke priredbe u organizaciji KUD-a Jusuf Krpić osnovanog 1950. godine.
Nedaleko od Brezovog Polja nalazi se veliki šumski kompleks Petkovača sa bujnim listopadnim i zimzelenim drvećem, rasadnikom šumskog voća i vještačkim jezerom. Ovim prostorom gazduje Javno preduzeće Šume Republike Srpske. Do njega se stiže makadamskim putem od Brezovog Polja. Šume su pune divljači i ptica, a jezero riba raj za lovce i ribolovce. Oko jezera su klupe za odmor, a u vodi čamac na vesla. Sve kao stvoreno za odmor u miru, na čistom vazduhu i hladovini.
POSAVCI
Kroz zaseok Posavci u Ražljevu teče bistra rječica Lukavac, a na rječici brana i vodenica Šutara napravljena od drveta, onako kako je nekad izgledala. U njoj vrijedni domaćini Posavaca melju domaći kukuruz za domaću proju. Ime je dobila po tome što njen mlinski kamen nije pravio veliku buku prilikom mljevenja. Pored vodenice i asfaltnog puta je prostrana poljana, oivičena bujnom šumom, pogodna za odmor izletnika i igru djece. U bistroj vodi Lukavca ogledaju se jove i vrbe, a naokolo se čuje samo žubor vode i cvrkut ptica. Za vrijeme ljetnjeg sušnog perioda u Lukavcu je malo vode i vodenica ne može da radi.
POPOVO POLjE
U Popovom Polju pored asfaltnog puta su ribnjaci Novaković. Četiri velika ribnjaka sa bistrom vodom i mnoštvom riba. Ribnjaci se pune vodom sa više izvora, a dopunjavaju iz arteskog bunara. Pored ribnjaka - livada, drveni stolovi i klupe. Dok jedna grupa radnika hrani ribe, druga se bavi izlovljavanjem mlađi. Jedan ribnjak je obrastao šašom, a iz njega se čuje kreket žaba. Pecanje je dozvoljeno kao i na drugim vodenim površinama, uz dozvole do kojih se lako dolazi. Svuda naokolo su šume sa puno divljači. Skladan spoj onog što je stvorila priroda i ljudska ruka.
KRBETI
Na putu Brčko - Ražljevo nalazi se pitomo selo Krbeti. Ni sembersko ni posavsko ni majevičko, a svačije pomalo. U selu izvor pitke vode zvani Miličin izvor. Pored izvora široka poljana sa lijepo urađenim stazama i travom. U blizini je novosagrađeni društveni dom. Pored izvora je postavljen krst. Ovdje se od davnina na Bogojavljenje (19. januara) održava tradicionalni zimski vašar. Okupi se narod iz Krbeta i okolnih sela, veseli se, sklapaju se nova poznanstva, igra se i pjeva.
Izvor je natkriven. Voda je razvedena u više seoskih domaćinstava, dok su nekada na ovaj izvor dolazili svi stanovnici Krbeta pa čak i oni iz Buzekare i Slijepčevića.
O imenu izvora postoji legenda koja se prenosi sa koljena na koljeno.
Nekada davno u Krbetima živjela djevojka Milica, lijepa, naočita i vrijedna, ali ne baš zadovoljna izborom momaka koji su joj dolazili ili je prosili. Željela je da se desi neko čudo i da se o njoj priča nadaleko, da bi više momaka saznalo za nju. Čudo se desilo. Jednog proljećnog dana Milica je čuvala stoku i prela. U jednom času vreteno joj se jako zavrtjelo, otkotrljalo i zabolo duboko u zemlju. Kad je Milica istrgla vreteno iz zemlje na tom mjestu je šiknuo mlaz vode i nastavio da teče dolinom. Ljudi su se okupljali, pili vodu i divili se njenoj pitkosti, a izvor nazvali Miličina voda. Šta je bilo sa Milicom, ne zna se. (Preneseno iz Baštinara broj 4/2004.)
SRPSKA ETNO KUĆA U RAŽLjEVU
Udruženje za njegovanje srpskog kulturno-istorijskog nasljeđa Baštinar je pokrenulo 2003. godine inicijativu kod stanovnika Ražljeva da se u tom selu podigne i uredi etno kuća. Inicijativa je prihvaćena i kuću su pronašli mještani Ražljeva, a predsjednik i sekretar Baštinara su postigli pogodbu o kupovini sa njenim vlasnikom Mikom Miljanovićem iz Gornjeg Dragaljevca. Akcijom Ražljevčana kuća je prenesena u park pored društvenog doma i spomen- kosturnice u Ražljevu, gdje se i sada nalazi.
To je tipična podmajevička srpska kuća, dimenzija 12x7 metara. Postavljena je na hrastove posjeke, koji su podignuti na niže kamene zidove. Napravljena je tridesetih godina prošlog vijeka. Prozori, vrata, drvena konstrukcija, krov na četiri vode, pokriven sitnim biber crijepom, dva odžaka, pod u velikoj sobi i plafonske grede, kao i postojeće prostorije su autentični dijelovi kuće. Izmjene su izvršene samo u pogledu dogradnje verande (trijema), kao i spoljnih dijelova prozora sa kapcima. Gradnja kuće i starinski običaj šljemenska obavljeni su 2004. godine, kada je iz prigodnu svečanost prikupljeno nešto novca. Dovršenje kuće pomogli su Vlada i Skupština Brčko distrikta BiH, a Elektrodistribucija je darovala kompletnu instalaciju i priključak za električnu energiju.
U 2006. godini Baštinar je angažovao etnologa Irenu Medar, koja je od etnografskih predmeta, sakupljenih u domaćinstvima Ražljeva i susjednih sela, uredila prigodnu izložbu. Izložba je smještena u desnoj sobi, a neki predmeti sa nalaze i u centralnoj prostoriji takozvanoj kući. Uređena je tako da posjetioci mogu, krećući se desnom stranom, da vide alate i proces izrade tekstil-nih predmeta od vune ili lana. Tu je kompletno namješten starinski krevet, tri lutke obučene u narodne nošnje ovog kraja, zatim ikone, lampe, dijelovi nošnje, kadionice, podne prostirke itd.
Ovako uređena kuća poslužiće kao objekat u kome će mladi moći vidjeti kako se nekad živjelo, a može poslužiti i za obuku mladih, za izložbe ručnih radova (kojih je već bilo) i za razne kulturne manifestacije.
I djeca i odrasli rado posjećuju ovu etno kuću i radoznalo posmatraju izložene eksponate. Za dalje uređivanje kuće i ograđivanje dvorišta Vlada Brčko distrikta ima određene planove u narednom periodu.
ZOVIK - ŠTREPCI
Južna strana Brčko distrikta zadire u obronke Majevice. Po ljepoti prirode se ističu sela: Štrepci, Islamovac, Bijela, Rašljani i Maoča.
Zovik se nalazi u jugoistočnom dijelu Brčko distrikta na udaljenosti oko šesnaest kilometara, a selo Štrepci se jednostavno nastavlja kod posljednjih zovičkih kuća. Ova dva lijepa podmajevička sela priroda je bogato obdarila. Veliko šumsko bogatstvo s brojnim proplancima i izvorima pitke vode u sebi krije veliki broj divljači, što privlači lovce i planinare, ali istovremeno i sjajan ambijent za odmor u netaknutoj prirodi.
Ovaj kraj je od ranije poznat kao područje s ljekovitim vazduhom pa su bolešljivi ljudi fe ravničarskih krajeva dolazili ovdje na oporavak.
Upravo se na ovom području miješa blagi posavski sa oštrim majevičkim vazduhom. Mnogobrojni prirodni kapaciteti, pogodan geografski položaj, čist i zdrav vazduh, pitka voda, zdrava prirodna hrana i gostoljubivost mještana idealni su uslovi za seoski turizam. Postoji inicijativa da se ovdje izgradi jedan rehabilitaciono-rekreacioni centar, što bi bio veliki doprinos napretku ova dva sela, a i razvoju zdravstvenog turizma u Brčko distriktu.
Kroz Štrepce protiče Štrepačka rijeka, a kroz Zovik Zovički potok, koji donose sa Majevice bistru i hladnu vodu, a poslije njihovog spajanja nastaje rijeka Zovičica. Štrepci imaju dosta izvora pitke vode, ali nemaju vodovod. Dobar dio vode je kaptiran za druga sela.
Na sjeverozapadnoj padini klanca u gornjem dijelu Strepaca postoje ogromni kameni blokovi kvadratnog oblika, takozvane «Kiklopske zidine» ili kako ih mještani zovu samo «Zidine». Nalaze se na padini brežuljka, a ispod njih protiče rječica Štrepčanka. Smatra se da su to ostaci nekadašnjeg velikog utvrdenja, ali to još nije ispitano niti utvrđeno. U blizini «Zidina» je vrelo pitke vode. Na suprotnoj strani je proplanak nazvan «Pećine» na 220 metara nadmorske visine. Tu se nalaze «Mumina pećina», kojoj je otvor veliki, «Vilski dubak», stijena sa udubljenjem, i «Razrezana pećina». Unutrašnji prostor pećina nije ispitan.
Sa proplanka iznad pećina je divan pogled na okolinu. Vide se okolna sela i Brčko, a mještani kažu da se za vedrih dana vidi čak do Sremske Mitrovice.
Iznad Štrepaca su brda, a nešto dalje je planinska kota Granaš na 640 metara nadmorske visine, pa je razumljivo da Zovik i Štrepci imaju Planinarsko društvo «Granaš». Priroda je nedirnuta, očuvana i čista. Sve je ovdje skladno i lijepo, male okopane bašte, uredeni voćnjaci, pokošene livade, a trešnje samo mame svojim zarudjelim plodovima.
Izmedu Štrepaca i Islamovca nalazi se lokalitet «Svatovsko groblje». U šumi između stabala ima dvadeset devet stećaka - stubova i jedan stećak - sanduk, ukrašeni ornamentima. Legenda kaže da su u doba vladavine Turaka tim putem prolazili svatovi na konjima.
Po ondašnjem običaju trebalo je da pri susretu sa Turcima svatovi sidu sa konja i pozdrave ih. Veseli i pomalo pijani, kao što to u svatovima obično biva, svatovi nisu sišli sa konja i izgubili su glave.
Na proplanku iznad pećina je Kapela «Sv. Juraja», gdje se svake godine 24. aprila služi sveta misa za poljski blagoslov. Pored Kapele su stećci, stari oko petsto godina, stoje nezaštićeni, a na jednom od njih je natpis pisan bosančicom.
U Štrepcima i Zoviku gost ili putnik namjernik ima zaista šta da vidi: prirodne ljepote, stam i novu katoličku i obnovljenu pravoslavnu crkvu, kapele Sv. Juraja i Sv. Roka, zaseoke Peškiri, Kišeljak i Kalajdžije, nekada cincarsko naselje, izvore, rječice, pećine i ostatke starije prošlosti ovoga kraja. Posebno je lijepo doći u Zovik u dane kada se svake godine održava sportsko-kulturna i duhovna manifestacija «Zovičko ljeto» ili u vrijeme kada sazrijevaju trešnje.
BIJELA - BOSANSKA BIJELA
U Bijelu se stiže asfaltnim putem preko Dubrava ili željezničkom prugom Brčko-Tuzla. Selo Bijela - a u Bijeloj bijeli se «Begova kula», zeleni se voda na Zelencu na rijeci Tinji, na brdu Kukavičijak pjevaju ptice kukavice, u «Mračnoj pećini» je zaista mračno, u pećini «Grozničavici» je hladovina da te uhvati groznica, a u Klinarima nema klina, ali ima vodenica. U ovom lijepom selu priroda je izdašna i raznovrsna.
Ispod sela teče rijeka Tinja, naoko pitoma, ali za velikih kiša zna da se izlije iz korita i donese dosta nevolja. Bogata je ribom i pecaroši je često posjećuju. U nju se ulivaju Klinarski, Kalajdžijski i Bijeli potok. Na Tinji u naselju Cvijanovići je široki vir Zelenac, a idući uzvodno vir Stupa, oba pogodni za plivanje. Dno rijeke je pjeskovito, a voda nije mnogo hladna, tako da je ugodna za kupanje. Nekada je ovdje bilo mnoštvo kupača, ali sada ih je manje, pošto se čulo da Srebrenik izliva svoju kanalizaciju u Tinju.
Na kraju zaseoka Klinari na potoku su dvije privatne vodenice -potočare, na kojima njihovi vlasnici melju, uglavnom, kukuruz za projino brašno. Pored vodenice je izvor hladne pitke vode. Tu su i lijepo uredeni tereni za izletnike sa mjestima za odmor i ložištima za roštilj.
Iznad Klinara su šumoviti obronci Majevice, sa brojnim vikendicama i starim putem za Rašljane. Idući tim putem nailazi se na «Katinu pećinu». Po narodnom predanju u toj pećini je na jednom svom putovanju, zanoćila sa svojom pratnjom bosanska kraljica Katarina Kosača Kotromanić. Tako je narod dao pećini njeno ime. Nije sigurno da li je ova priča istinita, ali je, kao i sve legende, lijepa.
Na drugoj strani sela tvrdim, vijugavim putem i uzbrdicom se stiže do Mračne pećine. Zbog gustog rastinja otvor nije vidljiv s puta, dok se ne dođe do uske staze, kojom se provlačeći kroz grmlje dolazi pred pećinu.
Otvor pećine je širok, a iz prostrane unutrašnje dvorane vode dva mračna i neispitana hodnika. Tle je suvo i neravno. U udubljenjima stijena je mnoštvo šišmiša, koji danju miruju, a kad padne veče izlijeću u potrazi za hranom. Sa malo ulaganja i truda ovo prirodno blago bi se moglo pretvoriti u lijepo izletište. Potrebno je uraditi markaciju puta od sela do pećine, a stazu bi trebalo iskrčiti i ograditi je, da bi penjanje bilo bezbjedno. Ispod pećine se putem silazi do potoka, a odatle uzbrdo do sela Bijeli Potok, gdje se nalazi planinski izvor pitke i hladne vode. Odatle se kolskim putem silazi do Tinje. Tu je na desnoj obali rijeke pećina Grozničavica sa izvorom. Do nje se može doći i iz zaseoka Cvijanovići, s tim da se Tinja pregazi ili prijeđe preko krupnog kamenja, koje je na rijeci napravilo malu prirodnu branu. Nekada su se u pećini za vrijeme ljetnih žega odmarali čobani. Za ovu pećinu legenda kaže: nekog davnog ljeta turski vojnici su naišli na pećinu i izvor veoma hladne vode. Umorni od puta i zagrijani napili su se vode, polijegali da se odmore u pećinskoj hladovini i zaspali. Kad su se probudili svi su imali groznicu pa je po tome pećina nazvana Grozničavica.
U sredini sela je zaseok Kalajdžije, nastao kao i Kalajdžije u Štrepcima polovinom osamnaestog vijeka, kada su se tu naselili Cincari iz južne Makedonije i Grčke. Stanovnici Kalajdžija su bili zanatlije i vješti trgovci. Živjeli su varoškim načinom života i smatrali su se gospodom u odnosu na druge stanovnike Bijele. Danas Cincara više nema. Od male urbane, lijepo uređene sredine, ostala je samo kaldrmisana uličica i nekoliko dotrajali! kuća.
Iznad Kalajdžija je brdo Kukavičijak, koji u proljeće najprije zažuti od cvjetova jagorčevina, zaplavi od ljubičica, zatim zamirišu lipe i zabruji pjesma slavuja. Blage padine Kukavičijaka su zimi pogodne za sankanje. Ispod brda je izvor hladne pitke vode.
Bijela je pogodno mjesto za školu u prirodi, za kampovanje, ljetovanje ili zimovanje djece, što bi se moglo lako organizovati. Teren iznad Bijele je atraktivan za planinare, pogotovo što preko nekoliko brda postoji putna komunikacija sa Rašljanima.
ISLAMOVAC
Vlada Brčko distrikta ima plan da uredi izletište u Islamovcu, što će biti od velike koristi ljubiteljima prirode, čistog vazduha, šetnji, kampovanja i planinarenja. U selu postoji oko trinaest dunuma društvenog zemljišta, gdje se to može uraditi bez velikih ulaganja.
Sa zapadne strane su Debelo brdo i Zeleni kamen, a sa južne Veliki kamen na 304 metra nadmorske visine, sa istočne strane se pruža Martića vis sa najvišom kotom «Brezanje» na 445 metara n.v.
Gornji Islamovac se završava u zaseoku Rakovac, koji je dobio ime po istoimenom potoku u kojem ima riječnih rakova. Svuda naokolo su gajevi i livade i dosta izvora pitke vode. Kroz cijeli Islamovac protiče Islamovačka rijeka, koja izvire ispod brda Oparkovica na n.v. 709 metara, kao Šipačka rijeka, a ima više izvora od kojih je najjače Vrelo. Voda je idealno čista, a dno rijeke je pjeskovito. Pored rijeke su prostrane poljane pogodne za trim-staze, kampovanje ili okupljanje izletnika.
U selu ima dosta vikendica. U daljini iza zelenih brda vide se stijene do kojih se može doći uz malo pješačenja. I od Islamovca se može doći do kote «Granaš» na Majevici gdje postoji lovačka kuća.
RAŠLJANI
Asfaltnim putem od Maoče, lijepim predjelom, pored drvoreda oraha, uz rijeku, stiže se u Rašljane. Čitavo područje Rašljana spada u brdsko jer se nalazi na n.v. od 230 do 320 metara. Rašljani se dijele na Donje i Gornje, a u njih spadaju zaseoci: Zlatići, Sutica, Nezirovac, Kovači, Sukani, Ćurdevik, Mehukići, Paučci te danas napušteni Kolibe i Toke.
Iznad zaseoka Mehukići je Golačko i Hajdučko brdo na 593 metra n.v., a dalje Jelovik i uzvišenje Samari na 645 metara nadmorske visine.
Naprijed nabrojani nazivi bude u čovjeku znatiželju da vidi ove predjele i da ih bolje upozna. Selo je dakle smješteno u kotlini Rašljanske rijeke, koja izvire ispod brda Okresanica na 815 metara n.v., a ima još dosta pridodatih izvorišta, kao što su Jurin potok, Vranješnjevac i Ćutukovac. Dno rijeke je kamenito, voda, bistra i čista, a u njoj ima riba pa čak i rakova.
Pored rijeke su široke poljane sa izvorima pogodne za odmor i rekreaciju, a na okolnim brežuljcima tle je pokriveno šumskim jagodama.
U centru sela je stara i nova školska zgrada, koja bi se mogla iskoristiti za školu u prirodi ili boravak djece na ljetovanju.
Od Rašljana vodi stari makadamski put prema Bijeloj, pogodan za planinarenje. Naoko pitoma Rašljanska rijeka je prilikom jakih kiša na tom putu porušila most, pa se kolima ne može dalje. Tim putem se stiže do napuštene šumarije, koja bi se mogla preurediti za planinarski dom, a prostor oko njega za lijepo izletište.
MAOČA
Maoča se prostire ispod obronaka Majevice. Kroz selo protiču dvije rijeke Maočka i Rašljanska, koje nizvodno primaju Islamovačku i od njih nastaje rijeka Brka. Maočka rijeka izvire ispod brda Grabovik u dubini Majevice. Osim Jelovačkog potoka ova rijeka nema drugih izvorišta pa se dešava da ljeti presuši. Pored rijeke ima dosta izletišta i borovih šumaraka. Iznad sela su šumovita brda sa bogatstvom ljekovitog bilja i šumskog voća. Pored rijeke je stara džamija za koju je, kako kaže legenda, Nožinaga donio vrata čak iz Carigrada. Pored džamije su stari nišani sa raznim motivima kao što su nož, sablja, puška, vijuga ili mjesec.
Bogatstvo zimzelenih i listopadnih šuma, ekbloški čista sredina sa čistim vazduhom, pogodna nadmorska visina i zdrava hrana mogli bi biti povoljna mogućnost za otvaranje savremenog centra za liječenje plućnih bolesti ili za seoski turizam.
Iznad Maoče na n.v. od 571 metar nalazi se lokalitet Dovište (molitvište). Nekada je bio običaj da se za vrijeme sušnih dana čine kišne dove - molitve. Tako su se Maočani sakupili na Dovištu 1936. godine i svesrdno molili Alahu da im pošalje kišu. Po završetku dove, dok se još nisu ni razišli spustila se jaka kiša, rijeka je nabujala i pričinila veliku štetu u selu. Od tada je nastala izreka: «Pretjerali kao Maočani na dovi».
Stanovnici Maoče vode brigu o običajima i tradiciji, a maočki bubnjari i zurlaši, kao svojevrsni orkestar, su bili i ostali specifično obilježje folklora ovoga kraja.
U Maoči se svake godine u trećoj sedmici juna održava «Trešnjarevo», baš onda kada u ovom kraju ima trešanja u izobilju pa mještani nakon berbe zajednički proslavljaju uspješnu berbu i prodaju. Manifestacija traje dva dana i ima odlike vašara-sajma. Pored mještana, na ovu proslavu dolaze i stanovnici okolnih sela i gradova. Osim u muzici, pjesmi i igri uživa se u raznim jelima i pićima. Uobičajeno veselje prate pješačke i konjske trke.
 + 25 + 18 |
Komentari
hvala puno!
RSS feed komentara na ovaj članak.